Već sam pisala blog. Nije mi ovo prvi put. No prvi put pišem o ljubavi. O tom čudesnom osećanju pišem obično kada boli. Ili kada se neki preokret desi, pa leptirići u stomaku zatitraju preteći da bi mogli odleteti. Kad me uhvati tjeskoba neka. Ili kada sam, kao sada, zbunjena. To su trenutci u kojima pišem o ljubavi. Kad sve teče, kad je ljubav ona magična vrteška davanja i primanja, razmene, sreće, osmeha, onda je slavim i udišem svaki njen atom. 

Sada sam u jednoj velikoj ljubavi. Moglo bi se reći, valjda. Do nje je doveo čudan splet okolnosti, nepredviđenih situacija, intuitivno odabranih mesta. Sad svi kažu: eto, to je to, suđeno ti je.

Sve je počelo tako što smo se upoznali tokom dnevne novogodišnje žurke. On sa jednog kraja sveta, ja sa drugog. Našli smo se negde u sredini. Imam jaku intuiciju. Imala sam osećaj, kad sam ga prvi put videla da će se nešto među nama dogoditi. Delili smo te večeri sto, popili skupa piće, par puta nazdravili godini novoj i razišli se. Bilo je to u velikom gradu, u kom je često gotovo nemoguće sresti jednu osobu dve noći zaredom, na dva različita mesta. Ali se dogodilo. Još jedna post novogodišnja noć, koji razmenjeni osmeh, slučajni dodir, razgovor, puno smeha i... u jednom trenutku ljudi oko nas bili su u kovitlacu neke čudesne vrteške, a mi smo se bez naznake, gotovo ni iz čega, počeli ljubiti. Ta noć imala je neku magiju, hemiju, intuitivno ludilo. I jutro naredno mirisalo je na bliskost. Vratila sam se u svoj stan kad je sunce tek počelo milovati krovove zgrada, ulične svetiljke noći tek što su ugasle, a u meni je nešto plamtelo. Nakon doručka u pet ujutru, bez velike pompe, bez obećanja, gotovo sasvim neobavezno razmenili smo brojeve telefona. Oni leptirići ostatak dana nisu imali mira. Sela sam na avion i po povratku kući poslala poruku. Odmah je stigao odgovor. I eto nas, sedmi mesec se kotrlja, osmi se približava, većinu vremena provodimo skupa, ako ne u posetama onda preko mnogobrojnih internet konekcija, telefona, poruka... a ipak najviše u zagrljaju stvarnom.

No, sve je vrlo brzo postalo prepuno planova, želja. Znam ja, ako nemaš cilj, što onda koračaš - ali mislim da je sve što je izrečeno i što se dogodilo, bilo velikim delom produkt bezgranične strasti i potrebe za onim drugim - a mnogo manje realnom procenom stvari. Hteli smo sve odjednom. Ili ne, hteo je sve od jednom, a ja sam iz zaljubljenosti govorila svašta, oslobođena pritiska ostvarenja maštarija. Snovi o zajedničkom životu, deci, braku odjednom su u komunikaciji postajali tako stvarni da mi se često činilo kao da se pred mene stavljaju prevelika očekivanja. Moj posao bio je tada, kada je sve počelo, prilično otvoren za promene. Zavolela sam ga, i počela sam razmišljati o nekom zajedničkom životu, o buđenju zajedničkom, o deljenju malih stvari, pa onda nekad i velikih. No ja sam u osnovi želela konačno, makar jednom, pokušati živeti u trenutku i za trenutak. I ne planirati. I ne izmaštavati niti njega niti nas.

Moji stari bolovi ljubavi posećivali su me nekada noću. Zbog njih se budio racio. Budi toplog srca, ali hladne glave, ako je to uopšte moguće. Toliko puta sam molila da budem ostavljena. Toliko puta sam se nadala da ću pronaći nekoga ko će me voleti, ko će biti brižan, ko će me paziti, s kim ću moći podeliti sve, i ko će sebe podeliti samnom. Moglo bi se reći, realno gledano, da je S taj. Izgradili smo poverenje, bliskost koju imamo nije zasnovana na mojoj fantaziji o njemu, iskrenost je uvek bila temelj.

Strah me je. Dobila sam posao u svom gradu. Stabilan posao, na četiri godine. Izgovorila sam to. A onda je nastao pakao prevelikih očekivanja, strah njegov da će nas to razdvojiti, sebičnost pomalo i jednog i drugog (moja jer je posao bio vredan prihvatanja, a njegova jer je u dubini duše želio da ga ne dobijem iako se obradovao što sam ga dobila- no ipak je želio zadržati svoj svet i nas ali na njegovom terenu- ahhh, ovo zvuči pregadno ovako sročeno- i puno je tu nijansi, stoga ne donosite prebrze zaključke- ima u svemu tome mnogo lepe ljubavi i potrebe za bliskošću i za biti jedno). Lopta je sada bačena na moj deo terena. Šta ćemo?Hoće li nas biti? On brine... I traži rešenje.. od mene... od sebe...

Važan deo čini i činjenica da je deset godina stariji od mene. To i nije presudna stvar u našem odnosu - uvek sam bila sa malo starijim muškarcima, jer su se nekako lakše uklapali u moj svet. Kad kažem stariji, ne mislim na godine, mislim na iskustvo, na sve proživljeno. Kad kažem stariji mislim - zna ko je, ostvario se, zna šta želi, zna da mene želi. I ja sam tako pre mesec dva bila sigurna da želim njega. To ne znači da ga više ne želim. Da se vratim par stepenika unazad. Na razgovor isprovociran mojim zaposlenjem. Kada se toga setim događa se da osetim snažan, ponekad neizdrživ pritisak. Nije on za to kriv, on samo zna šta želi. Mada, izostanak strpljenja zategnuo je nit našeg odnosa do granice pucanja. 

Neki dan smo, na moru, opet otvorili tu stranicu našeg odnosa. Ona je kao ključ. No meni je i dalje nerazrešiva ta slagalica. Nemoj toliko da me voliš. Eh, što ti je paradoks. Što te više vole ti više nisi sigurna da to želiš.,.. što te manje vole to bi ti više za njih dala- čak sve na svetu- što je kad se svede stvar, krajnje budalast potez. Ostalo je to pitanje kao loptica u mom terenu - šta ti želiš? Ostalo je razjašnjeno, i u to sam sigurna, da nije vreme, ni mesto, niti trenutak u životu, da ostavim za sobom sve na čemu sam krvavo radila i što je nagrađeno zaposlenjem. To znam da ne mogu. Ostalo je pitanje šta želim s nama, povodom nas, našeg zajedničkog života, koraka napred u našem odnosu.

Kaže S, treba mi da znam želiš li me pored sebe? Za mene je to pitanje daleko kompleksnije od toga što se čini na prvi pogled. Da, želim te uz sebe, ali se istovremeno pitam šta će biti ako ti to kažem, i onda odsečeš krila života u svom gradu i pođeš za mojom željom. Šta će biti ako dođeš da bi me voleo, da bih te volela. Šta će biti kada se suočiš sa činjenicom da se svojim poslom teško možeš baviti u mojoj zemlji, šta će biti kada ti telefon ne bude zvonio radi poslovnih ponuda, kada tvoji prijatelji budu daleko, šta ćeš sa ukusom nedostajanja (jer znam kako si do neizdrživosti ustreptao kada ti ja nedostajem nakon deset dana - a prijatelji su jednako važno blago). Ako ti kažem, ostavi sve i dođi, ako ti kažem želim te uz sebe, šta će biti ako ne bude drugog života osim mene u stranom gradu, u stranoj zemlji. Ako ti kažem, odseci krila i dođi, i sve se, ili makar veći deo od ovoga dogodi, hoćeš li me moći voleti. Možda je sve ovo prekomplikovani ženski mozak, ali ipak mislim da u svemu, makar i preteranom ima malo istine. Polazim od sebe ljubavi moja, ako bih imala samo tebe, a bila neispunjena, neostvarena, ako bih patila od usamljenosti, od one vrste usamljenosti, one lične, koju mi ništa na ovom svetu ne može nadoknaditi, ako bih venula, ako bi nešto samo moje, nešto što se tiče samo mene, venulo, da li bih te mogla voljeti i pružiti ti sebe, ono najbolje u sebi.  Moramo biti srećni i ispunjeni kao jedinke, da bismo mogli ispunjavati naš svet, prelivati se, disati zajedničkom kičmom. Bojim se da bi ti nedostajalo kiseonika. Možda previše brinem i komplikujem, ali sada drugačije ne mogu, trudim se, ali se moje biće tome opire.

I treba mi strpljenja. Treba mi da samo zatvorim oči i osetim tvoj dah, da osetim tvoj osmeh u stomaku, da ti se radujem i uživam u trenutku. Pokušaj me razumeti, pokušaj mi dati vremena, pokušaj me samo voleti, pa i ako to podrazumeva ponekad i nemati plan.  

Ako se ne vratimo korak unazad, ako ne udahnemo, mogla bih se, čini mi se, od ovog pritiska lansirati u nebo, miljama daleko. E, toga me strah. Da li me to ljubav iskušava zbunjenošću, ili leptirići žele da odlete nesposobni da u ovom trenutku podnesu toliki pritisak?